Plemenska organizacija starog crnogorskog društva, koja svoje korijene vuče još od doba Ilira imala je poseban, (sui generis) oblik svojine, plemensku svojinu, koja se kao takva javlja u svim oblastima Crne Gore đe je postojalo plemensko uređenje društva.

 

Svaki odrasli član plemena (u daljem tekstu: plemenik), je bio neka vrsta imaoca prava susvojine sa svim ostalim plemenicima nad plemenskom svojinom, koja je podlijegala određenim ograničenjima raspolaganja, takav oblik susvojine odnosno plemenske svojine je bio nužan, zbog stočarske poljoprivredne proizvodnje koja je bila dominantna privredna djelatnost crnogorskih plemena.

 

Komunica, kako je bio uobičajeni narodni naziv za plemensku svojinu je obuhvatala: tačno određene pašnjake, šume, lovišta i vodopoje na teritoriji plemena, a koji su prevashodno služili za ostvarivanje stočarske poljoprivredne proizvodnje svih plemenika.

 

Korišćenje plemenske svojine se vršilo na osnovu zajedničkog, nepisanog (usmenog) dogovora postignutog između svih plemenika, a niko imao pravo da otuđi dio plemenske svojine, pa čak ni u situaciji da je ne koristi.

 

Koliko je bila značajna za život, odnosno bolje rečeno, preživljavanje plemenska svojina govori nam činjenica da su često vođene bitke za očuvanje ili čak proširenje plemenske svojine iz čega proizilazi nedvosmisleni zaključak da je plemenska svojina predstavljala osnovu ekonomsku supsancu tadašnjeg društva.

 

Važno je napomenuti, da je plemenska organizacija do samog kraja svog postojanja bila zakonski neuređena i neformalna, ali to tada nije predstavljalo nikakvu smetnju za njeno funkcionisanje jer je u tom periodu nepisana riječ imala istu, ako ne i veću težinu nego pisana riječ.

 

Raskorak između stvarnosti i prava u odnosu na plemensku svojinu, koja nije imala zakonom regulisan status, odnosno koja nije bila zakonski uređena je najvjerovatnije posljedica shvatanja uporedne prakse, koja nije poznavala plemensku svojinu, ali to ne predstavlja nikakvo opravdanje jer je osnovna svrha prava da reguliše postojeće odnosno stvarne društvene odnose i da za njih kreira relevantne pravne institute i okvire djelovanja, jer praksa stvara pravo.

 

Plemenska svojina je u suštini privatna svojina, koja je zbog određenih istorijskih, geografskih i praktičnih okolnosti (ne)voljno udružena sa svim ostalim plemenicima u neki specifični oblik susvojine, kod koje su vlasnički djelovi bili jednaki.

 

Moramo napomenuti, da su plemena zadržala plemensku svojinu i poslije udruživanja odnosno stvaranja Crne Gore, čak sve do kraja drugog svjetskog rata. Kao i uvijek, mi smo morali, naravno svojevoljno, da dokažemo da smo najveći komunisti, veći čak i od sovjeta, pa smo brže bolje sve staro i autentično uključujući i plemensku svojinu namjerno ukinuli i zamijenili nekim novim pravnim institutima koji su bili u skladu sa vladajućom marksističkom ideologijom i (bes)klasnim proleterskim pogledom na društvo.

 

Naime, desilo se nezakonito i namjerno otuđivanje plemenske svojine u korist tadašnje komunističke države, tako što je plemenska svojina bez pravnog osnova postala državna i/ili društvena svojina.

 

Plemenska svojina je mogla automatski postati državna i/ili društvena svojina samo u slučaju da je u Crnoj Gori postojalo samo jedno pleme, koje je obuhvatalo teritoriju čitave Crne Gore i da su svi državljani Crne Gore samo stanovnici toga plemena. U tom slučaju postoji pravna logika, da plemenska svojina postane državna i/ili društvena svojina, jer tada jedno pleme čini čitavu državu, ali to nije bilo u našem slučaju.

 

Da bi plemenska svojina na legalan način postala državna i/ili društvena svojina, bilo je neophodno da svi plemenici donesu tu odluku ili daju saglasnost za tu odluku, što se u ovom slučaju nije desilo.

 

Sa obzirom na navedene činjenice i okolnosti bilo je nophodno, da se ustanovi pravni institut plemenske svojine ili da se plemenska svojina transformiše u susvojinu ili svojinu svih plemenika u jednakim djelovima i na pravedan i pošten način, a sve u skladu sa istorijskom praksom korišćenja plemenske svojine.

 

Kako do toga (ne)namjerno nije došlo, plemenska svojina odnosno svojina svih plemenika, koju su njihovi preci platili i to najskupljom valutom (krvlju) je odjednom, bukvalno preko noći, bez ikakvog pravnog osnova postala državna i/ili društvena svojina.

 

Raspadom komunizma i potpunim odbacivanje komunističkog pogleda na svojinu i prelaskom na kapitalizam koji garantuje neprikosnovenost privatne svojine, stvoreni su neophodni uslovi za otvaranje pitanja vlasništva nad plemenskom svojinom.

 

Samo je pitanje dana, kada će se otvoriti pitanje vraćanja plemenske svojine u susvojinu ili svojinu svim potomcima, odnosno pravnim nasljednicima onih plemenika koji su je zajednički stekli i koristili vjekovima unazad, a kojima je u prošlosti nezakonito oduzeta.