Nema rada, nema rada, dok ne padne Milo, a tek onda (ne)će Vlada. ”Zla pod nebom što su svakolika, čovjeku su prćija na zemlji” još (ne)davno je (u)tvrdi Petar II Petrović – Njegoš.

 

Izgleda, da nam je (pre)suđena, ta prokleta, balkanska, ”ponavljačka”, ciklična istorijska sudbina, koju je najbolje opisao ”naš” – svačiji, a zapravo ničiji odnosno svoj – kosmopolitski, nobelovac Ivo Andrić kada je (preds)kazao da: ”dođu, tako, vremena, kada pametan zaćuti, budala progovori, a fukara se obogati!”

 

(Ne)srećni Rimljani, koji su naseljavali prostor nekadašnje rimske provincije Prevalis, a današnje ”nazovi” države Crne Gore, (ni)jesu ni mogli (na)slutiti da će njihova izreka – ”Historia magistra vitae est” iliti u prevodu na ”naški” pa ti čitaoče, onako (ne)demokratski izaberi: crnogorski, srpski, bosanski ili hrvatski jezik, jer na svakom jeziku znači isto: ”istorija je učiteljica života” postati (ne)pisani društveni-politički zakon.

 

Nakon što je (ne)uspješno (s)provedena prva faza političke ”šok terapije”, još uvijek se sa sigurnošću ne može (u)tvrdi, da li je prepisani ”politički lijek” zaista djelotvoran ili nam ni ”politički citostatik” (ne)može pomoći da društvo izliječimo od “dječije” pardon “političke bolesti” čiji jedan uzrok vuče još od početaka plemenskog društva, a manifestuje se u kultu vođe i čiji drugi uzrok vuče od (ne)davne 1948. godine, a ispoljava se u kultu partije.

 

Neko je (uz)viknuo i to naravno sa strane, ”car je go” i to već dovoljno dugo, ali naša (ne)sreća je u tome što oni koji mogu to da vide (ne)žele da vide i (ne)namjerno “zavode za Goleš”, pardon Lovćen planinom one koji to treba da vide, a (ne)mogu to da vide.

 

(Ne)davne 1991.godine, ”vrhovni (anti)fašista”, a ustvari otmičar etničkih crnogoraca je izjavio da: ”od svega najviše mrzi četnike, ustaše i stopostotne Crnogorce.” Četnici i njega mrze, kao i on njih i to odavno, od kada je prodao “srpsku vjeru za večeru” i izdao/prodao “kosovski zavjet”, mrze ga i ustaše koje su mu za spaljeni Dubrovnik i sprženi Vukovar uskratile ”zlatni manjinski glas”, ali ga zato izgleda mnogo vole stopostotni Crnogorci i to zahvaljujući ” crnogorskim intelektualcima”, koji su kod etničkih Crnogoraca, verbalnom lobotomijom stvorili psihološko stanje političkog Stokholmskog sindroma. Potpuni je paradoks da ”vrhovnog (anti)fašistu” brane upravo oni koje je on (ne)namjerno uništio, ali  izgleda, da nije bez neke ona stara narodna da ”ko će koga, ako ne svoj svoga.”

 

Ali, zapazio je, Abraham Linkoln i to iz svog političkog iskustva da “možete lagati neke ljude svo vrijeme i sve ljude lagati neko vrijeme, ali ne možete lagati sve ljude svo vrijeme.”

 

Dao je vrhovni (anti)fašista dinar da uđe u jedno kolo, dao je i dolar da uđe u drugo kolo, dao i rublju da uđe u treće kolo, a kada je dao juan da uđe u i četvrto kolo pomislio je da je (sve)moćan baš kao i Tito, a ustvari postao je (ne)moćan kao njegov politički otac jer nije ni tada, kao ni dan danas shvatio da “nijesu velji ratovi za male narode.”

 

Nakon (in)direktne kritike, upućene vrhovnom (anti)fašisti “burno” je reagovao pulen bivšeg prvog brka crnogorske дипломатия, koji je uz konsultacije sa mentorom, a po prethodnoj saglasnosti vrhovnog (anti)fašiste ni manje ni više nego “ispravio” saopštenje US Embassy. Možda mentor zaista misli da su goveda iz Rasove pametnija od dužnosnika US Embassy, ali mi se čini da će prije on početi da muče nego ona medijski čuvena goveda iz Rasove. Možda mu baš na tim pašnjacima Rasove padne na pamet ideja kako da riješi pitanje ujedinjenja svih nacionalnih pravoslavnih crkava u jednu po modelu Pravoslavne crkve Crne Gore, ali će sigurno biti u nedoumici u odnosu na kadrovska rješenja za novog partijarha i članove Svetog Sinoda Komunističke pardon Pravoslavne crkve Svijeta i okolnih planeta.

 

Profesionalni igrač kaćuše je dobio aluminijumsku сообщение i nakon što ju je pročitao, zaključio je da je posjeta Eskobara ipak “viša Dara nego mjera” i to je u stihovima (iz)recitovao, dok je priučeni igrač ne kaćuše nego užičkog kola uplašeno (pre)poručio Eskobaru da se užičko kolo ipak treba igrati u Beogradu i to, ako kako može naspram Narodne skupštine.

 

(Ne)zvanični Beograd pokušava da vodi “nesvrstanu” politiku odnosno narodski rečeno da sjedi na dvije stolice, ali kao što (ne)znate “onaj ko sjedi na dvije stolice kad, tad padne i to sa obje.”  Saglasno, Trećem Njutnovom zakonu, sile akcije iz Banja Luke i Podgorice koje preduzima/podržava (ne)zvanični Beograd uzrokuju reakcije u Beogradu, ali ne i Moskvi. Jer “ko sa đavolom tikve sadi o glavu mu se obijaju.”

 

U svim normalnim demokratskim državama, a to Crna Gora nije i izgleda nikada neće ni biti političke partije se dijele na vlast i opoziciju, dok se u Crnoj Gori političke partije dijele na “vladajuću opoziciju” i “opozicionu vlast”. Zbog toga imamo totalnu konfuziju na političkoj sceni jer se svi ponašaju kao da su ujedno i vlast, ali i opozicija jer ni sami (ne)znaju što su. Izgleda da su zapali u “krizu političkog identiteta” te se stoga još uvijek pronalaze, a da li će se pronaći to ni sami (ne)znaju, a izgleda neće ni jedni, ali ni drugi. Ta kriza političkog identiteta je (po)uzrokovala potpuno obesmišljavanje i blokiranje političkih procesa i to prvenstveno od strane političkih partija vladajuće opozicije, ali i opozicione vlasti, što predstavlja veliki (ne)uspjeh za međunarodnu zajednicu.

 

Svijetlo na kraju tunela, odnosno izlaz iz (bez)izlazne situacije je Memorandum o saradnju, koji tvori kakav – takav krnji konsenzus za nastavak (za)početih političkih procesa jer su njegovi potpisnici političke partije koje predstavljaju 2 (dva) najbrojnija i 2 (dva) manjinska naroda što predstavlja Crnu Goru u malom. Na kraju kao i uvijek, “sve će to narod pozlatiti” jer će Memorandum/Vladu podržati oni koji trebaju/moraju da podrže.

 

Za sad, “Đekna još nije umrla, a ka’ će (ne)znamo”, ali mislim da znaju oni koji treba da znaju.

 

Game over.

 

 

MV