Kratka istorija evolucije identičnog u različito.

 

Mnogo puta sam se (za)pitao, kako bi izgledao svijet odnosno kako bi izgledalo čovječanstvo, kada ne bi bilo vještačkih podjela, kada bi jedina podjela bila ona prirodna, na muškarce i žene. To bi sigurno bio neki mnogo bolji svijet, nego ovaj u kojem mi danas živimo, bio bi gotovo (ne)zamisliv/(ne)stvaran odnosno utopijski – kao iz bajke, možda baš zato i ne postoji, ali postoji politika i političari koji su tu da nas (po)svađaju.

 

Ima mnogo, da ne kažem bezbroj definicija politike, ali mislim da je najbolju / najrealniju definiciju politike dao baš Kralj Nikola I Petrović – Njegoš, on je kazao: “politika, to je đavo crni, tu svak svakoga vara, a sve se vrti oko kese pune para”. Ja bih još samo dodao jednu poznatu latinsku izreku: “sapienti sat” ili ti prevedeno na “našem” (izaberi sam/a na kojem: crnogorskom/srpskom/bosanskom/hrvatskom jeziku – u svakom slučaju na svakom jeziku  značenje je potpuno isto), a znači:”pametnome dosta”.

 

Ako neko ko je prije nekih 3000 (tri hiljade) godina živio na prostorima današnje Crne Gore, nije mrzio nekoga samo zato što je živio na prostorima današnje Srbije/Albanije/Hrvatske/Bosne i Hercegovine/Kosova, zašto bi onda neko ko 3000 (tri hiljade) godina kasnije (danas) živi na prostoru Crne Gore mrzio nekoga samo zato što živi u Srbiji/Albaniji/Hrvatskoj/Bosni i Hercegovini/na Kosovu? Odgovor je (ne)logičan i ima samo 2 (dvije) riječi ili 12 (dvanaest) slova, a glasi: zbog politike.

 

Nikome na čelu ne piše koje je nacije, to se određuje tokom života, da je kojim slučajem (sve zavisno, ko u koga (ne)vjeruje) bog/priroda to predvidio/la ta podjela (nacionalna) bi postojala i to od rođenja, ali “sila boga ne moli, a bog silu ne voli”. Svjedoci smo da su svi ljudi isti, evo da D.M. pod naletom “emocija” nije “slučajno” digao 2 (dva), a ne, nikako 3 (tri) prsta ko bi mogao da pretpostavi da (ni)je on liberal (čitaj: Crnogorac). Izgleda da je “neko” previše bukvalno s(v)hvatio onu narodnu izreku “da samo magarac ne mijenja svoje mišljenje” i nje se drži “kao pijan plota”.

 

Na teritorije Crne Gore, izuzimajući neke djelove koji su kasnije ušli u sastav države suštinski živi jedan narod, taj narod govori/piše jednim zajedničkim za sve razumljivim/čitljivim jezikom, baštini zajedničku kulturu i tradiciju i ima isto zajedničko porijeklo (barem tako kažu naučnici).

 

Ali od vajkada “ludi” nacionalni/vjerski vjetrovi prave oluje po maloj, ali kršnoj Crnoj Gori i tako stalno bude “zle” nacionalne/vjerske duhove koji (ne)daju mira i stalno svađaju ovaj narod. Možda bi sve bilo drugačije, da mi “slučajno” nijesmo rođeni i ne živimo na Balkanu, tom “čarobnom” mjestu đe sve normalno (p)ostaje nenormalno, a nenormalno normalno.

 

Umjesto jednog naroda mi imamo, ni manje ni više nego četiri: crnogorski/srpski/bošnjački/hrvatski, umjesto jednog jezika mi imamo četiri: crnogorski/srpski/bosanski/hrvatski, umjesto jedne religije/vjerske zajednice mi ih opet imamo četiri: islamsku/katoličku/pravoslavnu crnogorsku/pravoslavnu srpsku.

 

Crnogorski narod nikad nije imao oca nacije, nikad nije imao dostojnog državnika koji je radio u njegovom interesu, a još manje zrelu i nacionalno osviješćenu intelektualnu elitu i zbog toga je stalno istorijski lutao i gubio se odnosno rasipao u svim teškim/odlučujućim trenucima, a sve zbog nepostojanja jasne ideološke vertikale i (sve)opšteg konsenzusa oko pogleda na nacionalnu budućnost.

 

Ali “svršenom poslu mane nema”, nije bez neke ona čuvena narodna “zašto jednostavno kada može komplikovano?”

 

Izgleda, svako ko se rodi u Crnoj Gori ima velike, da ne kažem 100 (sto) % šanse da se rodi iz multinacionalnog (mješovitog) braka (crnogorca/ke i/srbina/nje i/hrvata/ice i/bošnjaka/kinje i), poliglota je (zna 4 (četiri) jezika crnogorski/srpski/bosanski/hrvatski), a što se tiče izbora religije/vjerske zajednice tu samo može bog da mu pomogne, a možda ni on.

 

Da li ste se ikad zapitali, kome bi bili “bitni” svi ovi “nazovi” političari u pokušaju/promašaju, kome bi glumili “autoritete” i na koga bi liječili sve svoje “komplekse” kada društvo u kojem živimo ne bi imalo vještačkih podjela.

 

“Naša” država je (p)ostala “društvena laboratorija”, a narod “pokusni kunići” za sve eksperimente sa elementima vještačkih podjela i političkih (r)evolucija kojima je cilj, citiraću Zbignjeva Bžežinskog: “balkanizacija”. Iz tih eksperimenata političari odnosno “laboranti” izlaze sve bogatiji, a narod “pokusni kunići” sve siromašniji i to ne samo u materijalnom već i u duhovnom pogledu.

 

Kao istorijskim ponavljačima suđeno nam je, da nam “godine počinju januarom”, ali narod bi (preds)kazao “dok jednom ne (s)mrkne drugom ne svane”, a nije bez neke, najgora jevrejska kletva “dabogda imao, pa nemao” – to sada najbolje znaju/osjećaju, svi oni tatini sinovi/ćerke, njihove žene/ljubavnice, braća/sestre, prijatelji/ce, kumovi/e i ostala bliža i dalja rodbina koja je zaslužna za njihovu propast. Ne treba im zamjeriti jer “ko će koga, ako ne svoj svoga”, ali da su bar jednom, pročitali bilo koje od djela Branislava Nušića, (pred)viđeli bi zlu sudbinu koja ih čeka.

 

“Da bi viđeo brijeg trebaš mu se približiti, a da bi viđeo planinu trebaš joj se odaljiti”, a do tada, sve će biti identično, ali različito jer “kada spoznate istinu, istina će vas osloboditi.”