Sve mi se čini, a nažalost ne pričinjava, da se aktuelna društveno – politička situacija, (po)najbolje može opisati onom čuvenom narodnom – “kad je bal, nek je maskenbal”. Nije ni čudo, s obzirom da je većini domaćih, političara životni/politički moto (po)bliže opisan u naslovu “vanvremenskog hita” Predraga Živkovića – Tozovca:”uzmi sve što ti život pruža” pa nastavlja, “danas si cvet, sutra uvela ruža.”

 

Nekad je sunce izlazilo na istoku, nekad se orilo Amerika i Engleska biće zemlja proleterska, nekad smo bili veći marksisti od Lenjina, ali nije bez neke narod (pret)kazao da “samo magarac ne mijenja mišljenje”, dok sa druge strane stvarno (ne)treba biti ni bukvalista.

 

Iako je svako čuo, ono što je želio da čuje, poruka Eskobara, ali ne Pabla iako je “nekima” on mnogo bliži od Gabrijela je bila više nego jasna. Njegoševski, ali na tečnom engleskom je (pret)kazao: “brat je mio, ma koje vjere bio”, naravno podrazumijeva se ne rođeni nego politički/ideološki brat, a pod terminom vjere se najširim tumačenjem može podvesti i pojam nacije/naroda.

 

Danas, svi znamo da Amerika nema Lovćen, ali zato ima Bijelu kuću, a to političarima (ne)dođe na isto.

 

Izgleda da je “albanski četnik” u Vašingtonu nastavio onamo đe je (ne)davno (za)stao, njegov ideološki prethodnik iliti poznatiji kao “ustaša”, a da li će završiti, to je već hamletovska dilema crnogorskog naroda, a ne države. Zbog boljeg razumijevanja ne samo teksta, već i aktuelne društveno – političke situacije treba (na)pomenuti da su termini “albanski četnik” i “ustaša” nastali iz iste one “političke (anti)fašističke kujne” u kojoj je (ne)davno (za)kuvana “Dubrovačka čorba”, ali i “Bosanski lonac.”

 

Svjetski, a naš – “Crypto Mickey” je shvatio da (pro)srpsko i (pro)rusko pitanje nije ista stvar, te stoga aktivno djeluje u stvaranju političkih snaga koje bi objedinile (pro)srpsko biračko tijelo koje “prepoznaje” da Crna Gora treba da bude demokratska, nezavisna, suverena i okrenuta Zapadu, i da ostane dio NATO-a.

 

“Albanski četnik” i “Crypto Mickey” dobro znaju da: “ko na brdo ak’ i malo stoji više vidi no onaj pod brdom.” “Mission completed successfully.”

 

Iluzija o “dogovorenoj borbi” mladih i lijepih (anti)fašističkih političkih lavova koja bi u konačnome transformisala posrnulu “partiju” (s)rušena je “iznenadnim” povratkom “Vrhovnog (anti)fašiste” koji je u maniru starog lava potvrdio svoju (pre)vlast i time nastavio stopama svog “političkog oca” iz Užičke ulice. To je bilo i za očekivati jer vlast je slast, a “nada uvijek zadnja umire”. Zbog toga je došlo do razdora, ali ne ideološkog već interesnog u “partiji” jer “uvijek kada brod tone, prvo bježe miševi.” Zato, radijator (gusani) uporno pokušava, da (o)kupi “zdravo” partijsko tkivo i isto stavi u službu “gazde” kojem je kao “pas” bio vjeran. Ukoliko u tome (ne)uspije, a uspjeti sigurno neće jer “partija” nije “služba”, “gospoja ministarka” će mu (do)dati koju kutiju bromazepama, jer kako će da ide na kosačku akciju “Otkos za ponos” pred Mojkovčane bez Majbaha. Samo još da neko iz “partije” javno (is)kaže onu čuvenu balkansku političku maksimu: “svi smo mi pošteni, pa ko koga zajebe” i da konačno padne zavjesa. Jer kao što znate, “vrijeme je majstorsko rešeto”, a nama ostaje da vidimo i/ili svjedočimo koje će partijsko tkivo da bude (za)jebano. Čarls Darvin je davno zapazio da: “u surovoj borbi za opstanak ne opstaju ni najjači, ni najinteligentniji, već oni koji se najbolje prilagođavaju promjenama.”

 

Objektivno gledano, a to svi koji treba da vide, vide, eksperiment, “ekspertska Vlada” je propao, odnosno “ostali su samo dugmići”, ali kao što znate: “svaki ciga, svoga konja hvali” te bi stoga javno priznanje neuspjeha za neke predstavljalo još veći neuspjeh i zato “drže vodu dok majstori ne odu” odnosno Vlada ne “odradi” svoj zadatak i to do kraja mandata ili stvaranja uslova. Ukoliko bude rekonstrukcije u Vladu, kao i na balu mogu da uđu samo “izabrani”, a na maskenbal mogu svi, pa čak i oni, koji samo znaju da igraju uz “kaljinku” i “kaćušu.”

 

Nakon 45 godina komunističke i 30 godina (kvazi)kapitalističke diktature odnosno nakon sveukupno 75 godina diktature, crnogorsko društvo imperativno – “mora”, da postane demokratsko, pa makar i prividno. Za sve one koji ne žele ili neće da čitaju između redova, to znači da više nijedna partija ne smije da ima mogućnost da sama vlada, vlast kao i političari moraju biti promjenljivi, a “šverc” kao državni posao mora da se radi u manjem obimu i mnogo suptilnije. Narod je davno (pret)kazao, a i stranci su (u)viđeli da “prase kad se najede, onda korito prevrne”, ali nije bez neke i ona narodna “da se ne bacaju biseri pred prasad.”

 

Ako je nekome za utjehu, a sigurno jeste, sljedeći na redu su susjedi sa kojom se graničimo jer “ničija do zore nije gorela”, a “ko se zadnji smije, najslađe se smije.”

 

Ukratko, koga nema bez njega se može, a to važi i za sve one koji glume opoziciju, a nalaze se u vlasti, jer narod je davno (pret)kazao: “da onaj ko sjedi na dvije stolice u isto vrijeme, obično padne sa obje.”

 

Sve u svemu i kako ko, biće ”il’ pukovnik il’ pokojnik” jer svi su u ”igri”, pa čak i oni naizgled otpisani, a Vinston Čerčil je (pret)kazao da Velika Britanija, ali se to isto može primijeniti i na druge (vele)sile “nemaju stalne prijatelje i stalne neprijatelje, već imaju samo stalne interese.”

 

I za (k)raj, Tito je pušio tompus sa Niksonom, “Vrhovni (anti)fašista” je (po)ljubio ne vrata nego kapiju Bijele kuće, a “Albanskog četnika” i  “Crypto Mickey-a” je primio zamjenik pomoćnika sekretara. “Sapienti sat” iliti u prevodu sa latinskog na službeni crnogorski-srpski/bosanski i hrvatski jezik: pametnome dosta.

 

 

MV