Što čovjek brže i brže, bježi od svog porijekla i svoje ne tako davne prošlosti, to ga ona ista još brže i brže sustiže. Kada se vratimo na (sami) (pra)početak, onda shvatimo, da čovjek nije ništa drugo do naj(ne)pametnija “životinja”,  koja je spletom nekih (ne)srećnih okolnosti postala apsolutni pobjednik evolucione tranzicije.

 

Taj (ne)srećni pobjednik, odnosno apsolutni dobitnik evolucione tranzicije, polako je postao gospodar “života i smrti” na čitavoj planeti Zemlji, a njegov način vladavine nad svim živim i neživim svijetom odslikava odraz jedne veoma divlje životinje.

 

Iako čovjek misli, da je pobjegao od životinje, životinja nije pobjegla od čovjeka, čak šta više, (p)ostala je osnova njegovog “novog” identiteta.

 

Najveći problem kod čovjeka produkuje taj životinjski “zaostatak” koji ga stalno vuče nazad u divljinu odnosno socijalnu povučenost i individualnost, koja ga odvaja od društva i vodi ka (samo)destruktivnosti i (samo)uništenju, što u konačnom odlučujuće utiče da čovjek bude konstantno nesrećan i nezadovoljan svojim životom, ali i stanjem u društvu. Sve dok ti životinjski “zaostaci” budu dominantno uticali na formiranje mišljenja i donošenje odluka kod čovjeka ne može se uspostaviti utopijsko humano – ljudsko društvo.

 

Naime, ti životinjski “zaostaci” nesvjesno produkuju takvo stanje kod čovjeka, da dok čovjek ne uništi sve oko sebe i dok svako ne bude nesrećan, čovjek neće biti srećan, a tek onda će shvatiti da sreća nije ono što je on mislio i onda će tek biti potpuno nesrećan.

 

Kada su davno, tada neki pametni ljudi, koji su nama dobro poznati viđeli da čovjek ide putem (samo)uništenja, po svojim kazivanjima prenijeli su čovječanstvu poruke direktno od boga – tvorca. U tim porukama bog – tvarac je svom “izgubljenom” stadu koje je išlo putem (samo)uništenja poslao duhovnog pastira koji treba da mu trasira “pravi” put kroz život i otkrije neka osnovna pravila ponašanja i življenja. Samo i isključivo strah od boga – tvorca je čovjeka (ne)nasilno uveo u neki oblik reda i poretka.

 

Svete knjige su (pre)pune priča – primjera o “(ne)poslušnom” čovjeku kojeg bog – tvorac kažnjava i/ili nagrađuje za svoja dobra ili loša djela, ali tu postoji jedna veoma zanimljiva  i “poučna”  priča – Priča o Nojevoj barci/Mitu o potopu (za nju smo manje – više svi čuli, ali koja je svrha i pouka te priče? Na kraju ću se osvrnuti na nju, ali sa aspekta sadašnjosti).

 

Duhovna moć koja je religijama “data” direktno od boga – tvorca, polako je postala najači oblik društvene moći i kao što to uvijek i biva, pametni ljudi su osnovali religije, a još pametniji su ih iskoristili za ostvarivanje svojih interesa.

 

Društveno – političke okolnosti i razvoj nauke i tehnologije su bitno uticali na slabljenje društvene moći koju je imala religija. Naglo slabljenje društvene moći koju je imala religija je uzročno – posljedično uticalo na slabljenje religijskih “stega” što je dovelo do naglog društvenog i individualnog “divljanja” čovjeka. Odbacivanje religijskog “kompasa” koji je do tada pokazivao jasan put i osnovna pravila ponašanja i življenja, poveo je čovjeka u jednu veliku “džunglu” hroničnog haosa, odnosno (post)modernog “životinjskog” društva u kojem čovjek je čovjeku vuk.

 

Čovjek se potpuno pogubio, jer je izgubio percepciju o granicama društveno dozvoljenog ponašanja, koje mu je nekad određivala religija, zato što je dobio više slobode nego što je ranije imao, a na to nije navikao. (Ne)ograničena sloboda je čovjeka odvela u sasvim drugu krajnost i od njega je napravila potpuno zavisnu i zarobljenju individuu koja na realan svijet gleda irealno, a na irealni realno. Nažalost, čovjek je ponovo (po)divljao i (svoje)voljno se vratio svojim (pra)počecima životinjskog društva u kojem vlada stanje hroničnog haosa, potpunog beznađa i stalne apatije.

 

Čovječanstvo je očekivano palo na istorijskom ispitu zrelosti jer se potpuno izgubilo u “džungli” (sve)opštih sloboda. Izgleda da previše slobode ipak daje više negativnih nego pozitivnih efekata, po ko zna koji put se ponovo pokazalo i dokazalo da je put do pakla zaista bio popločan dobrim namjerama.

 

I za sami kraj, hajde da se vratimo na priču o Nojevoj barci/Mitu o potopu. Suvišno je da prepričavam tu priču, kada je svi dobro znamo, a ko je ne zna ili je možda zaboravio dobro bi bilo da je ponovo pročita. U suštini bitan je samo (ne)srećni kraj te priče – ukratko svi grešni i neposlušni koji su (ne)svjesno težili (samo)uništenju i tako su stvorili haos na planeti Zemlji su se udavili, a svi bezgrešni i poslušni su se spasili, tako što su se ukrcali u barku. Sa današnjeg aspekta priča je irealna, ali tada kada je pisana bila je ne realna, nego isuviše realna.

 

Da je kojim slučajem priča pisana danas, (samo) dva milenijuma kasnije, podrazumijeva se u digitalnoj formi, (ne)poznati autor bi možda napisao da će umjesto kiše koja će izazvati (sve)opšti potop, univerzum ili pak “neko drugi” poslati naprimjer neki “virus”, kojim će kazniti sve (bez)grešne i (ne)poslušne (ne)ljude koji su napravili stanje hroničnog haosa na planeti zemlji.

 

I u ovoj novoj odnosno modernoj (nenapisanoj) verziji bi se spasili svi (bez)grešni i (ne)poslušni, samo što bi ovoga puta spasenje bilo možda u vidu neke vakcine (čipovanja), a ne barke.

 

Smisao i napisane, a i nenapisane priče je je manje – više isti. Haos se (ne)mora okončati, ali ključno je pitanje – ko će biti “novi” pastir koji će čuvati (ne)poslušna i (bez)grešna (ne)ljudska stada na planeti Zemlji i koji će ih na kraju spasiti, naravno od samih sebe, jer istorija se ponavlja, a mi smo već dobili opomenu i to onu pred isključenje.

 

Naravoučenije, za one koji (ne)čitaju i/ili (ne)žele da čitaju između redova: cilj je ostao potpuno isti, samo je način drugačiji (moderan), u skladu sa vremenom i sadašnjim stadijumom napretka nauke i tehnologije.