Društvene vrijednosti stare, ali nove Crne Gore.

 

Ukratko: Za(u)desile su nas demokratske promjene, za koje, podrazumijeva se ni nakon 75/31 godinu (ni)jesmo bili spremni, narod je pobijedio, ali je zapravo izgubio jer sve je isto samo njega nema, odnosno ima, ali ustvari nema. “Demokratija” je došla do svog “punog” izražaja, da se bukvalno ne zna “ni ko pije, ni ko plaća”, ali kada se “previše” (za)igramo – demokratije (ino)strani “mentori/sudije” su tu da nas “opomenu”.

 

Crna Gora se u (post)modernom društvu izgubila, baš kao ono “magare u magli” iz narodnih priča i zato da bi smo napokon, već jednom krenuli naprijed u budućnost, mi moramo da se vratimo nazad u prošlost jer kao što znate, “što se grbo rodi, ni vrijeme ne ispravi”.

 

Čojstvo, junaštvo i slobodarstvo predstavljaju sveto trojstvo na kojem počivaju društvene vrijednosti stare/istinske, a u knjigama poznate kao herojske Crne Gore i one moraju biti temelj nove Crne Gore.

 

Ta herojska Crna Gora je postojala, sve dok je postojalo plemensko jedinstvo i sloga koji su čvrsto držali na okupu sva crnogorska plemena sa samo jedinom ciljem, a to je odbrana društvenih vrijednosti od (ne)prijatelja.

 

Herojsku Crnu Goru, najbolje je opisao Petar II Petrović – Njegoš, kada je kazao:”muž je branič žene i đeteta, narod branič crkve i plemena”.

 

Nijesu naši preci ginuli, zato što im se ginulo, već zato što su od spoljnih (ne)prijatelja branili ono što se braniti mora – društvene vrijednosti i to ne za sebe i zbog sebe, već za svoje po(do)kazalo se (ne)dostojne potomke.

 

Kada je “nestao” spoljni, “pojavio” se novi i to ovoga puta “unutrašnji” (ne)prijatelj, kojeg, gle čuda, da nije bilo političara narod uopšte ne bi prepoznao.

 

Kroz tu vještačku, na prvi pogled nacionalnu, ali ustvari čisto političku podjelu, političari su uspjeli, da podijele herojsku Crnu Goru na zelenu i bijelu, ali ustvari crvenu, čitaj: krvavu Crnu Goru i tako su “posijali” zlo “śeme” mržnje u našem društvu, čije gorke političke plodove iz “naše (Balkanske) čorbe” i dan, danas (ne)voljno “kusamo”.

 

Herojska Crna Gora je nakon prvog građanskog/bratoubilačkog rata, postala  iznevjereni zavjet predaka i (ne)dostižano opjevani mit potomaka. Nakon svakog građanskog/bratoubilačkog rata, gubitnik je uvijek društvo i to u cjelini, a pobjednici su isključivo i jedino političari i njihovi (ino)strani mentori.

 

Drugi svjetski odnosno preciznije rečeno, kod nas drugi građansko/bratoubilački rat je u krvi podijelio crnogorsko društvo i slomio društvene vrijednosti herojske Crne Gore.

 

Kao što znate, istoriju uvijek pišu pobjednici i to onako kako im najviše odgovara. Da su kojim slučajem u drugom svjetskom ratu pobijedili njemci i italijani, a izgubili saveznici i rusi, četnici i/ili zelenaši bi bili oslobodioci, a partizani bi bili saradnici neprijatelja. Kako su pobijedili saveznici i rusi, pobijedili su i njihovi saradnici – partizani, koji su (p)ostali oslobodioci, a četnici i/ili zelenaši su postali saradnici neprijatelja jer su izgubili.

 

U suštini, svi su bili saradnici jer su po prirodi posla morali sarađivali sa nekim, četnici i/ili zelenaši su sarađivali sa njemcima i/ili italijanima, a partizani sa rusima.

 

Sve zavisno od vladajućeg političkog/partijskog opredjeljenja ko je “prijatelj”, a ko “neprijatelj” zavisi da li je neko saradnik prijatelja i/ili neprijatelja.

 

Ne postoji ideologija, koja je vrijedna prolivanja ljudske krvi ili izgubljenog ljudskog života. Ideologija u čije ime puca brat na brata, rođak na rođaka,  komšija na komšiju ili sin na oca i obrnuto je ideologija zla i nesreće, koja je isključivo i samo političarima i njihovim (ino)stranim saradnicima donijela sreću porazumijeva se u nesreći naroda.

 

Nakon podjele društva na ratne pobjednike i gubitnike, stvoren je novi sistem društvenih, preciznije rečeno partijskih vrijednosti. U tom “novom” sistemu partijskih vrijednosti, “poželjno je” da ne kažem obavezno bilo, biti: poslušan, ništa ne pitati, nikako ne misliti svojom glavom i obavezno špijati podrazumijeva se (ne)prijatelja, pa makar to bio i neko najbliži jer služba je služba, a družba je družba, ali naš narod je našao (samo)opravdanje i za to jer “ko će koga, ako ne svoj svoga”.

 

I tako je stvoren, “prototip” idealnog partijskog građanina/vojnika, koji čitav život provede kao poslušni “šraf” sistema, bez svog mišljenja i stava o bilo kojem važnom društvenom problemu, ali sa potpuno formiranim mišljenjem i stavom o svakom nevažnom porodičnom/poslovnom problemu svake osobe iz bliskog, ali i dalekog okruženja.

 

Abraham Linkoln je još davno kazao: “možeš lagati neke ljude svo vrijeme, možeš lagati sve ljude neko vreme, ali ne možeš lagati sve ljude svo vrijeme.”

 

Nije narod, bez neke kazao da: “nije kome je nuđeno, već kome je suđeni”. Izgleda, da nam je suđeno, ali od strane političara i njihovih (ino)stranih mentora da se uvijek dijelimo i kad ima, ali i kad nema razloga.

 

I gle čuda u “zemlji čuda” i tranzicija je ponovo, po ko zna koji put podijelila naše društvo, ali ovoga ne po nacionalnoj/vjerskoj već isključivo po materijalnoj osnovi. Ovoga puta, je većina potomaka i zelenaša i bjelaša, ali i četnika, zelenaša i partizana “ujedinjena” u tabor apsolutnih gubitnika tranzicije, ali isto tako manjina potomaka i zelenaša i bjelaša, ali i četnika, zelenaša i partizana je “ujedinjena” u tabor dobitnika tranzicije.

 

Tranzicija je stvorila “nove”, ali ovoga puta ne društvene već materijalne vrijednosti “(post)modernog rijaliti” društva u kojem je sve normalno postalo nenormalno, a nenormalno normalno.

 

Nakon (pre)raspodjele odnosno pri(f)vatizacije društvene/državne imovine političari su se na(od)jednom nacionalno/vjerski “osvijestili” i kroz nove, podrazumijeva se skupe naočare su viđeli nacionalnu/vjersku ugroženost “svog” naroda, a jaki otkucaji njihovih novih i skupih švajcarskih satova su ih upozorili da vrijeme nacionalne/vjerske “ugroženost” njihovog naroda veoma brzo dolazi. Eh, da je narod imao naočare i satove koje su imali i imaju njegovi političari…, ali narod bi opet (pret)kazao: “šta bi bilo, kad bi bilo” u svakom slučaju nije bez neke ona narodna:”da samo magarac ne mijenja svoje mišljenje”.

 

“Divide et impera” ili na zvaničnom crnogorskom-srpskom, bosanskom i hrvatskom jeziku: “zavadi pa vladaj” jer svi smo mi nacionalno/vjerski ugroženi, samo da nema političara i njihovih (ino)stranih mentora mi to ne bismo viđeli/znali, a to što vidimo/ośećamo egzistencijalnu ugroženost to nema veze jer ne treba biti materijalista, nije sve u novcu nešto je i u državi/vjeri.

 

Najveća tragedija našeg društva je opisana u samo jednom terminu koji je “skovao” Zbignjev Bžežinski, a naziva se “balkanizacija” i ona označava vještački stvoreno stanje stalne nacionalne/vjerske/društvene podjele i konflikta. Da budem objektivan, “balkanizacija” se ne može sprovesti u onim društvima/državama u kojima postoji svijest građana i/ili u kojima političari rade u ime i za račun društva/države jer “đe ima dima ima i vatre”.

 

Ponekad se (za)pitam, šta bi rekli i/ili ne daj bože uradili, oni naši slavni preci koji su prije tačno 105 godina, hladnog 7.januara junački, snagom oružja stavili do znanja tadašnjoj svjetskoj velesili da se o društvenim vrijednostima – čojstva, junaštva i slobodarstva ne razgovara, kada bi viđeli njihove (ne)dostojne potomke kojima strane ambasade ne samo što uređuju političke i društvene odnose nego i određuju društvene vrijednosti.

 

I tako, dok se mi vječno nacionalno/vjerski dijelimo i prebrojavamo pred našim izgleda “slijepim” očima propada ekonomija, raste javni dug, cveta kriminal, a omladina se iseljava u neke “srećne” države u koje većina građana ne zna ni ko je premijer, a još manje predśednik.

 

Da (re)kapituliram, ako nastavimo kako smo krenuli u našem društvu neće biti sreće, sve dok se ne izdijelimo da više ne možemo i/ili dok se iz naše države svi ne iselimo.

 

Zato, zbog budućnosti naših potomaka, naše društvo mora da doživi moralni preporod odnosno mora da se vrati vrijednostima stare/istinske herojske Crne Gore. Osnovne društvene vrijednosti moraju da budu čojstvo, junaštvo i slobodarstvo, a jedina vještačka podjela mora da bude ona na ljude i neljude.

 

Bez društvenih vrijednosti herojske Crne Gore, nema duhovno zdravog pojedinca, a bez duhovno zdravog pojedinca nema duhovno zdravog društva.

 

“I daleki putevi, počinju malim koracima”.