U “našoj” državi, narod (glasači) se ništa ne pitaju, oni samo mogu da glasaju, gledaju i naravno, da ćute, a suvišna pitanja/komentari nijesu dobri/korisni (kako za koga), tako da je pametno stalno biti glup, zar se toga ne sjećate? To nas je (na)učio (pra)stari sistem.
U svakoj “normalnoj” državi, a to “naša” izgleda nije, a kako s(r)tanje stvari stoji nikad neće ni biti, između pojedinca/glasača (kod nas: gledaoca) i vlasti/političara (kod nas: glumca) postoji određeni društveni ugovor (kod nas: ugovora o izvođenju političke predstave) kojim se definišu neke buduće politike, a koji se svečano potpisuje na dan glasanja – najveći praznik (ne)demokratije (kod nas: glume).
U školi su nas naučili ili podučili, kako koga, naravno po Vuku:”piši kao što govoriš, a čitaj kako je napisano”… ali to, je (za)pravo (ne)tačno jer treba: piši i čitaj kako god želiš, odnosno kako više voliš jer i jedno i drugo je (ne)tačno, a ustvari je sve potpuno (ne)bitno jer nije značajno.
Prije nego što se podigne zavjesa, jelte mora da se utvrdi da li je došao režiser iz Vašingtona, Brisela, Berlina, Moskve, Beograda ili sa neke druge nama (ne)poznate lokacije, a to je veoma važno, da bi se bolje znalo koji se komad igra “istočni” ili “zapadni”…sva je (ne)sreća pa su naši političari (glumci) u svojoj političkoj karijeri jednom ili više puta igrali oba komada, tako da im je sve manje-više (ne)poznato.
Neko je rekao: “car je go”, ali to (ne)misle baš svi…i tako (ot)počinje politička predstava. Puj pike, ništa se ne važi, ali ko je još “lud” da zaista (ne)vjeruje u predizborna obećanja političara (glumaca), kad je njima u opisu posla da…i to naravno svi (ne)znamo.
(Ne)dugo nakon izbora, taman prije početka političke predstave (na)stupa stanje trenutno-(dugo)trajne političke “amnezije” kod nove/stare vlasti (glumaca), a to s(r)tanje traje otprilike 4 (slovima:četiri) godine – kakva slučajnost, baš do sljedećih izbora i tako…
Vlast može, sve ono što opozicija ne može, pa tako može da bira način na koji će da “glumi” političku predstavu na glavnoj pozornici jer “ko na brdu ak’ imalo stoji, više vidi no onaj pod brdom”, dok “strani reditelj” podrazumijeva se iz (po)časne lože, sve pomno i sa pažnjom prati – te stoga mjesta greški nema.
Zli jezici k(l)ažu da je u sali glavne pozornice prvih dana bilo mnogo hladno…neko je sasvim slučajno primijetio da nedostaju radijatori, sumnja je odmah (ne)pravedno pala na gospođu ministarku (el.ing po struci) čija je srazmjera znanja iz oblasti koju je vodila u prethodnom mandatu (čitaj:ekonomije) jednaka srazmjeri njene ljepote.
Opozicija, “sirak tužni bez…” svoga tek izabranog (daleko)zapadnog reditelja na sporednoj pozornici, bez reflektora (bez)uspješno pokušava da po nekom starom “komunističkom” scenariju odigra svoju novu/staru političku predstavu. U tom komadu “glavni” lik, (iz)nuđeni, ali (ne)suđeni mladi “harizmatični” lav “pogubljeno” pokušava da održi odu o davno zaboravljenim slavnim tekovinama antifašizma, NOB-a i naravno partije.
Obrni – prevrni (ne)nastavlja se (dis)kontinuitet “zadanašnjičarske”* političke predstave koja je ovjekovječena u onoj čuvenoj narodnoj maksimi koja kaže:”veži konja đe ti gazda (u ovom slučaju strani reditelj) kaže”, ali koji gazda? Da li onaj iz Vašingtona, Brisela, Berlina, Moskve, Beograda ili sa nama neke (ne)poznate lokacije, izgleda da je to sada sasvim nebitno, bitno je samo da je gazda i naravno da nije ljut, jer ako je ljut…ali u svakom slučaju ako dođe:”stani, pani svi…” i posle neko kaže kako je vlastima/opoziciji lako.
I opet se narod buni i ljuti, opet je nešto nezadovoljan, ali zašto? Kada vlast/opozicija uvijek radi u njegovom interesu, ali je problem što narod (ne)zna šta je njegov interes i šta je zapravo dobro za njega, pa je sva (ne)sreća što vlast/opozicija uvijek zna šta je dobro za narod.
Pedro je kriv za sve! Neka visi Pedro! Ko je zapravo Pedro? Kao da je to više uopšte bitno, jer (o)davno nije onome kome je nuđeno, već onome kome je suđeno…
Da nije žalosno, bilo bi smiješno, a kako stanje stvari stoji i žalosno je, a i smiješno jer je u pitanju naš omiljeni žanr – tragikomedija.
I tako “l(ij)epim plavim” Jadranom/Dunavom plovi jedna “b(ij)ela lađa”, ali sa drugim kapetanom…čekaj zna li neko đe je kapetan?
Zato, spremite kokice jer politička predstava tek počinje odnosno nastavlja se i nemo’ da se ljutite na glumce, jer strani reditelj je taj koji se o svemu pita…
_______
*Zadanašnjičarska politika je politika koja prati aktuelne (današnje) međunarodne i/ili unutrašnje političke trendove.