Svako društvo počiva na određenim društvenim normama i vrijednostima koje baštini i čuva kao osnovu svoje kulture supstance odnosno identiteta po kome je najčešće i prepoznatljivo.

 

Vjekovima unazad, Crna Gora je nastala i opstala samo zbog čvrsto utemeljenih društvenih normi i vrijednosti koje su bile svojevrsne svim ratničkim društvima pa tako i crnogorskom, a koje počivaju na “svetom trojstvu” između čojstva, junaštva i slobode.

 

To ratničko društvo bilo je izgrađeno na moralnoj vertikali postavljenoj između čojstva i junaštva, dok je društvena struktura bila plemenski organizovana sa jasno razgraničenom hijerarhijom i snažnim uticajem porodice.

 

Sloboda je bila osnovna gradivna jedinica starog crnogorskog društva, a slobodarski duh je u biti bio oličenje crnogorskog društvenog duha koji je manje-više bio svojstven svakom pojedincu – pripadniku tog društva.

 

Ni stoljeća, a ni svi neprijatelji zajedno nijesu uspjeli u svojim namjerama i pokušajima da “slome” staro crnogorsko društvo, ali jesmo mi i naši “prijatelji”, slomili smo ga čak i “dobrovoljno” za tuđu korist i našu štetu.

 

Iako je već odavno “pala” istorijska prašina na sva ona djela koja govore o slavnom crnogorskom društvu, ipak ono nije zaboravljeno. Śete ga se, ali samo kada je “korisno” ili potrebno sa dubokim “pijatetom”, punim ustima i rukom na srcu, svi oni koji su se dali neizmjeran doprinos da ga ruše.

 

Globalizam je uz pomoć svojih “saradnika” namjerno  i sistematski uništio ne samo crnogorsko već i sva ostala društva (koja je mogao), a mi smo, kao i svi ostali rado odigrali tu (ne)slavnu ulogu “grobara” svog društva za slavu predaka i sramotu potomaka.

 

Sve dok se rat vodio na bojnom polju, hladnim i/ili vatrenim oružjem sa jasno vidljivim neprijateljem, nikad i nikome mijelijumima unazad nije “pošlo” za rukom da izvrši globalnu “okupaciju” i potpunu kulturnu dominaciju. Ali narod bi rekao, a praksa je bezbroj puta do sad potvrdila da “tiha voda brijeg roni” odnosno bojno polje je svuda oko nas, a najžešći rat se vodi baš u kući iza četiri zida, sa savremenim digitalnim na prvi pogled (ne)ubojitim oružjem protiv “podmuklog” i dobro skrivenog neprijatelja koji vreba sa svih strana i koji ima veliki broj kolaboranata i saradnika koji su nama veoma bliski.

 

Globalizam je objavio nemilosrdni rat postojećoj društvenoj kulturi, koja će uskoro biti bivša. Iza zvaničnog i opšte poznatog cilja globalizma – težnje ka umrežavanju i povezivanju ljudi na globalnom nivou, skriva se “kukavičje jaje” feniksa prošlosti – robovlasništva u obliku konzumerizma.

 

Mladi potomak (ne)slavnog pretka oličen u konzumerizmu teži uspostavljanju modernog robo-novčanog robovlasništva i to mu, možemo reći ide baš od ruke. Predak je robove surovo bičevao po leđima, a potomak još surovije, ali po mozgu.

 

Kroz male ekrane se planski promovišu nove društvene norme i vrijednosti koje direktno utiču na stvaranje nove “kulture” življenja i ponašanja.

 

Postalo je sasvim “cool” čak i poželjno da (ne)mislimo svojim mozgom i da (ne)vjerujemo svojim očima i ušima, jer jelte ima neko drugi ko će o tome da misli, narod bi rekao: brigo moja pređi na drugoga.

 

Došlo je neko “novo” (ne)vrijeme da nam filmovi i serije trasiraju put kroz život i da nam oni budu jedini otvor u “novi” svijet, a da nam glumci budu neki “novi ” junaci.

 

Umjesto realnog, mi živimo virtuelni život koji na društvenim mrežama podstiče narcizam kao stil života. Kroz rijaliti programe se promovišu, ali i opravdavaju sve društveno devijantne pojave i osobe koje su se nekad nalazile na zadnjim marginama društva. Život je postao rijaliti program, a svi mi zajedno (ne)voljni učesnici i gledaoci tog rijaliti programa.

 

Ukratko, sve što je po nekadašnjem sistemu društvenih normi i vrijednosti bilo loše, preko “noći” je postalo dobro, a sve sa čime su se naši preci stiđeli njihovi potomci se ponose.

 

Makijavelijeva maksima da “cilj opravdava sredstvo” je postala osnovna društvena norma, a novac je postao osnovna i jedina društvena vrijednost. Većini nažalost, a manjini nasreću svijet je postao globalno društvo kupaca i prodavaca “ljudskih duša” – ljudi su postali potrošna roba, cijena je manje-više ista odnosno slična, ali je samo valuta i način plaćanja različit.

 

Ali…svemu dođe kraj, tačnije mi smo dotakli dno, a globalizacija “jede svoju (ne)poslušnu đecu”. Zato na vrijeme kupite kartu, naravno u jednom smjeru za neko “novo” vrijeme i obavezno se vežite, jer uskoro “polijećemo” – ali je veliko pitanje đe slijećemo?