Društveni imunitet

Društveni imunitet


Postoji teorija, koja tvrdi: da osobe koje su zbog prirode svoga posla, u konstantnom kontaktu sa osobama koje imaju virus ili prehladu, postepeno stiču jači imunitet.

 

Naime, praksa je p(d)okazala, da su te osobe zbog konstantne izloženosti klicama virusa i/ili prehlada na prirodan način stekle imunitet, koji je otporan na viruse i/ili prehlade određenog intenziteta.

 

Pored toga, stečeni imunitet im omogućava, da u najgorem slučaju, odnosno ako “zakače” virus i/ili prehladu (pre)velikog intenziteta, isti podnesu na znatno lakši način nego druge osobe koje nijesu stekle tako jak imunitet.

 

Naravno, kao i kod svake tako i kod ove teorije postoje (ne)normalni izuzeci, ali su oni neznatna manjina i to na nivou statističke greške.

 

Ova medicinska teorija mi je posebno zanimljiva, i to iz razloga, zato što je primjenjiva čak i na neke društvene odnose/pojave, ne samo kod nas nego i znatno, znatno šire.

 

Svjedoci smo (ne)normalnog, preciznije rečeno (su)ludog ponašanja ne samo već(manj)ine naroda, nego čak (u)buduće, ali ništa manje ni aktuelne vlasti. Zbog konstantne vjekovne izloženosti “klicama” (ne)normalnih društvenih odnosa/pojava narod je stekao društveni imunitet odnosno “oguglao” je na sve (ne)normalne odnose/pojave. Sve nenormalno je postalo normalno, a normalno nenormalno.

 

“Višak” pameti stvara “višak” problema, zato je “manjak” pameti idealan jer omogućava “miran” san, kako za narod, tako i za vlast. Nedostatak sna je “loš” prije svega, po vlast jer sa pametnim narodom je teško vladati, zato što stalno stvara “nekakve” probleme, a kao što svi (ne)znamo svaki problem se (ne)mora riješi jer u suprotnom…

 

(Ne)slavni potomci, slavnih predaka, koji su po prirodi bili pametni i inteligentni, sistematki i planirano su dovedeni do nivoa totalne “o(za)tupljenosti” za sve (ne)normalne društvene odnose/pojave na koje su postali društveno imuni.

 

Moralna vetrikala između čojstva i junaštva na kojoj je počivalo staro crnogorsko društvo je (o)davno (po)rušena, citiraću:”…il te prošlost tvoja slavna, tako brzo ostavila? il je hrabrost opjevana izmišljena priča bila.”. Sa narodom bez moralne vertikale je (pre)lako vladati jer đe ne postoje okviri moralnog djelovanja, tu počinju “igre bez granica” u kojima…

 

Iako je još Njegoš u svojim djelima, “iz tuđih usta” ukazivao na začetke (ne)normalnih društvenih pojava/odnosa, kralj Nikola je započeo, kralj Aleksandar nastavio, a stari = mladi komunisti su završili proces stvaranja društvenog imuniteta na te (ne)normalne društvene pojave/odnose.

 

Komunizam je bio mač sa dvije oštrice, srazmjera u kojoj je doveo do poboljšanja materijalnog stanja naroda jednaka je srazmjeri pogoršanja duhovnog stanja naroda.

 

Prvo ozbiljnije, narušavanje duhovnog zdravlja društva nastupilo je nakon Drugog svjetskog odnosno drugog građanskog rata i Informbiroa odnosno Golog otoka kada su “klice” (ne)normalnih društvenih pojava/odnosa ozbiljno narušile zdravlje dotadašnjeg manje – više zdravog društva.

 

U društvu, u kojem je obrazovanje imalo za cilj da nauči đake i studente šta, a ne kako da misle, u kojem je špijanje bilo partijska, ali i moralna, a ne nemoralna obaveza, u kojem je poslušnost bilo sveto pravilo, a neposlušnost kažnjivi izuzetak, u kojem je najveće životno dostignuće bilo konstantno odsustvo svoga mišljenja i svoga ja, u kojem je životni uspjeh bio (p)ostati jedan sasvim obični “šraf” u sistemu, koji bi svoj radni vijek završio kao “niko” i “ništa” sa jeftinim satom, kao poklonom od sistema kojem je vjerno služio.

 

U tom društvu, u kojem je “klicama” sistema – partije, konstantno bio izložen svaki građanin stvoren je društveni imunitet na sve (ne)normalne društevene odnose/pojave.

 

Da pozajmimo, onu čuveni maksimu potrošačkog društva:”ali to nije sve”, duhovni sunovrat je tek nastupio početkom 90-tih godina prošlog vijeka, kada su srušene sve one lijepe bajke o (ne)postojećem bratstvu i jedinstvu. Ovoga puta narod je dobio “hljeba i igara”, ali bukvalno, brašno je dijeljeno na vreće, a “ratne igre” su tada bile popularne.

 

Kada je narod stekao društveni imunitet na krv i ljudske patnje, više ništa nije bilo (ne)moguće, ispod se više nije moglo jer je “dno” granica.

 

I za (k)raj, završni udarac (za)dao je svojim “klicama” globalizam, koji je kroz španske serije sapunicama isprao mozgove u koje je kasnije omla(t)dini holivudskim filmovima (is)pis(š)ao ideje o američkom snu u kojem uvijek pobijedi negativac, a starijima je kroz rijaliti programe u mozak “ubacio” društveno i (ne)kulturno “smeće” sa zadnjih margina društva.

 

I tako je narod postao potpuno društveno imun na sve društveno devijantne i (ne)normalne društvene odnose/pojave u našem društvu. Za omla(t)dinu je život (p)ostao američki film, a za starije rijaliti program. Da sumirano, svako igra ulogu koja mu je nametnuta, a on misli da je to uloga koju on zapravo želi u filmu/rijaliti programu u kojem pobjeđuje negativac/najgori, a interes imaju samo reditelj i “zlatni sponzor”.

 

Ovom narodu nije lako i ne treba mu se ništa čuditi, a još manje ga treba osuđivati jer kroz sve što je prošao u zadnjem vijeku…

 

Da je drugačije…

 

I kako onda (p)ostati (ne)imun na sve (ne)normalne društvene odnose/pojave u našem (ne)normalnom društvu?