U prirodnim, ali i u društvenim naukama važi pravilo da svaka sila akcije, izaziva protiv silu reakciju. Stoga se opravdano postavlja veoma bitno pitanje, koja je to sila reakcije na (samo)izolaciju i kako će se ona manifestovati?

 

Hajde da krenemo redom…

 

Svaka osoba je u skladu sa nekim svojim potrebama i mogućnostima izgradila svoj životni ritam, koji je sa jedne strane izuzetno sličan, a sa druge strane veoma  različit u odnosu na druge.

 

Na poslu se provede 1/3 dana, odnosno 1/2 aktivnog dana, ne računajući onu 1/3 dana kada se spava. Posao je za nekoga razonoda, a za nekoga dosada, sve zavisno da li radi ono što voli ili što mora. U svakom slučaju na poslu se potroši određena energija i koncentracija, a veliki broj radno angažovanih osoba na poslu zadovolji i svoje dnevne potrebe za socijalnom i društvenom interakcijom sa drugim osobama. Đaci i studenti provedu otprilike isto vremena u praćenju nastavnih aktivnosti koje pohađaju.

 

Osobe koje su radno angažovane ili uče/studiraju oko 1/4 dana provedu na zadovoljenje društvenih potreba, dok osobe koje nijesu radno angažovane na to provedu čak i 1/2 dana. Svako ima svoj “ritual” koji se ogleda u aktivnom druženju, kafenisanju, ljubavljenju, šopingu, sportu, bioskopu ređe pozorištu, šetanju, kladionici, noćnim izlascima, žurkama itd. Naveo sam samo one najzastupljenije, ali i pored pobrojanih ima još dosta aktivnosti koje se upražnjavaju, ali ne u tako velikom obimu kao prednje navedene. Sve te aktivnosti troše energiju i zadovoljavaju socijalne i društvene potrebe osoba koje ih upražnjavaju.

 

U kući/stanu se provede ostatak, odnosno 1/4 dana. Kako se na poslu i za zadovoljenje društvenih potreba potroši većina životne energije, za kuću/stan ne preostane baš mnogo. Taj nedostatak životne energije u kući/stanu uzročno-posljedično smanjuje potencijalne šanse za porodične rasprave, odnosno sukobe i stvara balans u porodičnim odnosima.

 

Svega toga, nažalost više nema i na nove okolnosti se moramo što prije prilagoditi – ko se ne prilagodi biće gubitnik. Sada je sva životna energija skoncentrisana i usmjerena na porodicu.

 

Kuća/stan je epicentat svih dešavanja, tu sve počinje i tu sve završava. Zbog toga je prelivanje ukupne životne energije na porodicu veoma opasno jer se ozbiljno remete već uspostavljeni balansi. Problem je u tome što većina partnera u brak stupa nezrelo ili bez jasne vizije braka, a ima i ne mali broj onih koji u brak stupaju iz nužde (trudnoće/godina), zbog pritiska (porodice/okoline) ili čak interesa. Iz gore navedenih razloga vremenom postepeno dolazi do gubitka hemije i privlačnosti u braku, a onda partneri posežu da svoju sreću traže van braka.

 

Moramo imati na umu da je čovjek po svjojoj prirodi poligamno biće, a monogamija mu je posredstvom vjere i društvenih pravila nametnuta u cilju očuvanja porodice i morala, u suprotnom bi vladao razvrat i nemoral pa je stoga brak neka vrsta “nužnog zla”. U slučaju da ipak sumnjate u ovu tvrdnju, zov poligamije će vas demantovati uvijek kada prođete pored atraktivne osobe. Da ste kojim slučajem zaista monogamni, ne biste obraćali pažnju na sve atrakrativne osobe oko vas već samo na jednu (suprugu/a, partnerku/a, simpatiju), ako stvarno ne obraćate na pažnju na sve atraktivne osobe oko vas, onda ste sigurno u poznim godinama ili ste spremni za ozbiljan ljekarski pregled.

 

(Samo)izolacija je napravila veliki pritisak na bračne partnere jer im je onemogućila da svoje ustaljene bračne i vanbračne aktivnosti vrše onako kako su navikli. Oni su sada, silom prilika primorani da svo svoje raspoloživo vrijeme provedu zajedno. Kako će se to odraziti na ukupne bračne odnose, zavisi od partnera, ali i od novčanih i drugih činilaca. Partneri koji ne budu raspolagali oružjem ljubavi, kompromisa i tolerancije, posezaće za nekim drugim njima raspoloživim oružjem – te stoga možemo očekivati rast porodičnog nasilja. Naravno ima i srećnih odnosno onih koji barem zbog javnosti glume srećne brakove, ali je njihov broj zanemarljiv.

 

Pored bračnih partnera u ovoj krizi će tiho ispaštati i đeca, ako ne zbog poremećenih porodičnih odnosa onda zasigurno zbog uskraćenih društvenih i socijalnih aktivnosti – što će se dalje odraziti na njihov razvoj i odrastanje.

 

Slobodne osobe oba pola, koje poštede porodični problemi, hormoni sigurno neće jer oni ne znaju, a i ne mare za (samo)izolaciju.

 

Društvene mreže su ostale jedini otvoreni i dostupni kanal za interakciju i komunikaciju. Nagli porast zavisnosti od društvenih mreža i upitna istinitost sadržaja koji se na njima plasira predstavlja problem koji se uporno zanemaruje, a može imati izuzetne negativne efekte.

 

Čarls Darvin je davno konstatovao da: “u surovoj borbi za opstanak ne uspijevaju, ni najveći, ni najjači, ni najpametniji, nego oni koji se najbrže prilagođavaju promjenama u svom okruženju”. Ekonomija polako pokušava da se prilagodi aktuelnoj situaciji, te stoga sve veći broj privrednih subjekata razvija i nudi svoje usluge elektronskim putem. Svaki mač ima pa i ovaj ima dvije oštrice – ubrzani razvoj elektronskih usluga otvara pitanje viška radne snage.

 

Iako su sve društvene aktivnosti zamrle, ostala je samo jedna – politika. Izgleda da je predizborna kampanja za neke političke subjekte već uveliko počela.

 

Sve donijete mjere i odluke su opšte prihvaćene i podržane od strane većine članova društva i to im daje potpuni legitimitet. Osuda i bojkot društva u cjelini prema pojedinim članovima društva koji ne poštuju propisane mjere i odluke su najefikasnija sankcija iz razloga jer je izrečena od strane samog društva.

 

Ne smiju se zanemariti ni ozbiljni psihički efekti koje će (samo)izolacija ostaviti na društvo. Svako ograničavanje sloboda vodi prema drugoj krajnosti – kakva će ona biti, to zasigurno ne znamo, ali ipak možemo pretpostaviti. Nagli porast hipohondije će biti jedan od sigurnih efekata.

 

Neminovno je, da nam slijedi veliki val socijalnog nezadovoljstva koji će zajedno sa ekonomskim problemima direktno uticati na jačanje destruktivnih sila i devijantnih pojava. Uvijek, kada u kriznim trenucima ekonomija i nauka zakažu u spremanju odgovora, nacionalizam i vjerski fundamentalizam već unaprijed imaju jasan i spreman odgovor – svima dobro poznat.

 

Na kraju će kao i uvijek, biće podvučena crta i biće postavljeno najvažnije pitanje koji glasi:”Ko je kriv za sve ovo?”. Jedno je sigurno – kriv će biti onaj koji ne bude znao (imao) odgovor na postavljeno pitanje.

 

Nikako ne smijemo zaboraviti da iskažemo veliku zahvalnost za zasluge svih onih tihih i neprimjetnih ljudi koji daju ključni doprinos u borbi sa virusom. Oni koji iskorišćavaju ovi krizu da bi na njoj profitirati u bilo kojem pogledu, trebaju da se stide i da pognu glave, prije svega pred tim ljudima, a onda i pred čitavim društvom.

 

Svakako #ostanite doma, iako će zdravstvene posljedice ove krize biti minimalne u odnosu na sve ostale posljedice koje nas tek čekaju.