Šta nam slijedi poslije korone?

Šta nam slijedi poslije korone?


Uvod u (post)korona društvo.

 

Korona nam je održala jednu veoma važnu životnu lekciju, koju ćemo svi dobro pamtiti, dok će neki, nažalost ne svi iz nje izvući korisne pouke. Kako i uvijek, i sada smo ispali kolateralna šteta globalnog eksperimanta u kojem smo (ne)voljno učestvovali jer globalne stvari/problemi nijesu za male države/nacije.

 

Korona nas je naučila ili nam je makar samo skrenula pažnju, da više koristimo svoju, a ne tuđu glavu i da više vjerujemo svojim, a ne tuđim očima i ušima.

 

Sve u svemu, korona nas je osvijestila i vratila u normalu, ali i dobro opomenula jer neki već odavno poremećeni i izvitopereni društveni odnosi moraju da se vrate u normalu. Poslije oluje dolazi sunce, ali kakvo?

 

Korona nas je još jednom podsjetila, na ono što smo (ne)namjerno zaboravili, a to je, da je čovjek društveno biće. Zbog određenih (ne)važnih i prolaznih stvari čovjek se otuđio od društva i potakao razvoj nekih primitivnih i animalističkih pobuda koje ga vraćaju u prošlost i odvajaju od budućnosti.

 

Polako, ali sigurno korona je ubrzala i usmjerila neke globalne tokove. Uveliko ulazimo u jednu novu eru informatičkog društva – eru sveopšte povezanosti, koja ruši sve prepreke i stvara jedno novo “besklasno”, ali ne utopijsko društvo u kojem smo koji imamo pristup i koji smo povezani na internet jednaki.

 

To društvo teži brisanju svih granica i potpunom hedonizmu u ostvarivanju svih vrsta sloboda bez obzira na društvene stavove i predrasude. Preispitivanje i ponovno definisanje svih postojećih društvenih normi i pravila ponašanja biće izvršeno u skladu sa novim potrebama i interesima.

 

“Brzi” život sam po sebi, a i naziv o njemu dosta govori stvara velike oscijalcije koje uzročno-posljedično proizvode stanje “stalne” krize u svim oblastima. Te stoga, neizvjesnost postaje sastavni dio života, a nervoza (ne)normalna.

 

Zavisnost postaje način života, a vrsta zavisnosti lični i/ili nametnuti izbor svakog pojedinca jer i to je sloboda, ali kakva?

 

Ratno stanje postaje surova stvarnost odnosno realnost, a ratno polje se seli u virtuelni prostor, te stoga (ne)namjerno svi, bez izuzetka postajemo potencijalni ratnici i/ili topovsko meso virtuelnog rata. Glavna meta je mozak, a oružje (ne)stvarne slike, tekst, muzika i video.

 

Prvi na redu, odnosno udaru je brak, koji je već odavno izgubio svoju ulogu i značaj. Da budemo iskreni, brak je od samog početka bio nužno zlo, odnosno (do)životni zatvor, ali bez prava na vikend odsustva i pomilovanje. Vrijeme je pokazalo da je poligamni čovjek pred uključenim kamera i jakim svijetlom veoma dobar glumac u svim filmovima o srećnom braku, ali nažalost kada se ugase kamere i svijetla nastupa (bez)životni “m(b)rak” u svakom pogledu.

 

Kada se osnovna jedinica društva – porodica, potpuno “uništi”, a to će se nažalost desiti u bliskoj budućnosti, jer se proces “uništenja” već odavno sistematski i planski sprovodi od strane onih koji (ne)znaju šta je porodica i (ne)znaju koliko ona znači, onda će nastupiti totalna moralna i duhovna propast društva, jer bez “zdrave” porodice nema ni “zdrave” đece, a bez “zdrave” đece nema ni “zdravog” društva odnosno “zdrave” budućnosti.

 

Način života i stanovanja će se polako uskladiti sa okruženjem, odnosno prirodom sa kojom se mora postići održiva harmonija ili nas neće biti. Ne smijemo zaboraviti, da smo mi na ovoj planeti, samo privremeni stanovnici ili možda čak gosti i da se o njoj moramo brinuti “domaćinski” jer u suprotnom možemo lako doživjeti sudbinu njenih prethodnih stanovnika odnosno gostiju.

 

Ekonomija polako postaje digitalna, tržište globalno, a intelektualna svojina vitalni resurs koji osigurava dalji napredak i razvoj društva. Stanje stalne krize i globalna konkurencija eliminisaće sve privredne subjekte koji ne budu poslovali na realnim osnovama i koji ne budu ulagali u znanje i marketing.

 

Kada napokon padne maska sa “Janusovog lica” kulture, pojaviće se (kontra)kultura koja će svojim “destruktivnim”, ali objektivnim djelovanjem, srušiti većinu postojećih vrijednosti, preciznije svih onih “vrijednosti” koje nijesu rezultat stvarnosti već laži. Sve ostale vrijednosti, čija se “podobnost” pozitivno ocijeni, na osnovu kriterijuma istine, biće “reinkarnirane” i postaće noseći stubovi (kontra)kulture, koja će eleminisana svih kulturnih stega težiti razvijanju novih pravaca izražavanja odnosno buntovanja.

 

(Ne)formalno obrazovanje će srušiti temelje formalnog odnosno “sistemskog” obrazovanja, kojem je primarni cilj bio stvaranje “poslušnih”, a ne obrazovanih građana. Na veliku žalost svih, a posebno (post)komunističkih sistema, globalnom tržištu rada ne treba “poslušna” već pametna i slobodno-misleća radna snaga koja ima intelektualnog kapaciteta da se uhvati u “koštac” sa novim izazovima.

 

Međunarodni odnosi će se ponovo vratiti u stari bipolarni položaj. Budućnost će biti obilježena borbom između “Zapada” i ostatka svijeta odnosno borbom između bivših/sadašnjih eksploatatora i eksploatisanih. “Zapad” se nalazi u približno istoj situaciju u kojoj se nalazilo Zapadno rimsko carstvo, prije nekih 16 vjekova. Nažalost, ponaša se na sličan, ako ne i na isti način kao i Zapadno rimsko carstvo, vrijeme je majstorsko rešeto, a ko čeka taj valjda nekad i dočeka.

 

Iako je našem društvu svojstveno da više voli laž od istine, mislim da je krajnje vrijeme da se već jedno suočimo sa realnošću, jer će se svakako ona suočiti sa nama. U budućnost se ne ide putem prošlosti, a kao što znate, put do pakla je nekad popločan dobrim namjerama.

 

Ukratko, naša budućnost je riječima Vinstona Čerčila: “zagonetka ogrnuta misterijom, pod velom tajne”.